Укупно приказа странице

15 новембар, 2016

Ciljevi obrazovanja, želje i očekivanja

Ponavljam tekstove moja prva dva posta iz 2009. Mislim da se ništa od tada nije promenilo. Jos uvek ne znamo šta hoćemo i kuda idemo.



Dve osnovne ideje od kojih polazim i u koje verujem jesu sledeće: Upotrebljivost stečenog znanja je jedino pravo i valjano merilo vrednosti škole. Vrednost tog znanja na internacionalnom planu meri se njegovim doprinosom nacionalnom razvoju. 

Upotrebljivost znanja ne znači da je vredno znanje samo ono čija je primenljivost vidljiva na praktičnom planu. Mislim pre svega na znanje koje poboljšava kvalitet života, koje uspešno proizvodi novo znanje i koje doprinosi nacionalnom razvoju. Mislim da je tu sve smešteno, možda i više nego što se može očekivati od jednog obrazovnog sistema. Dalekosežni, razvojni ciljevi su, medjutim uvek, ambiciozni, veliki i otmeni.

Postavljanje ambicioznih ciljeva ili prihvatanje ciljeva razvijenih zemalja uz mala ulaganja jeste isto toliko nerealno i nerazumno koliko i ulaganje radi dostizanja ciljeva razvijenog sveta, uz ignorisanje socijalne stvarnosti. Model prilagodjen socijalnoj stvarnosti, kulturnom nasledju i ekonomskoj moći nije originalna ideja. Ona se, medjutim, često zaboravlja, posebno onda kada se čini da brzo usaglašavanje sa svetom koji ide ispred znači i hvatanje koraka istog progresa. Greške su tada neminovne.

Volja grupa moći ili stručnjaka koji stoje iza projekcija školskih reformi nije i ne može biti jedini pouzdan kriterijum za promene, čak i kada se nude uspešni savremeni koncepti škole.
Uvek postoji pitanje gde je jedan školski sistem uspešan i u odnosu na koja očekivanja. Normalno je da danas, u zemlji koja je u
dubokoj  socijalnoj krizi, postavljamo pitanje u kom pravcu krenuti. Da li samo popravljati i prilagodajvati obrazovanje novoj stvarnosti ili vršiti radikalne promene? Na kojoj osnovi graditi novu filozofiju obrazovanja? Kakvo nam je obrazovanje potrebno danas a kakvo će nam biti potrebno sutra? Možemo li odgovoriti na sve izazove savremenog sveta?

 Ako su ciljevi stvaranje bogatog demokratskog društva i slobodnog kreativnog pojedinca, spremnog da brzo i uspešno reaguje na izazove savremenog sveta, onda se dilema ne sastoji samo u tome koje ciljeve izabrati već i u načinu podučavanja? Kakvo stanje duha stvarati u školi?

Da li decu učimo da misle, da samostalno saznaju, rešavaju probleme, da odlučuju, da budu odgovorna, da umeju da komuniciraju, da li ih vaspitavamo da budu tolerantna, da saosećaju sa drugima, da cene znanje?
Da li se mi nastavnici odlikujemo istim osobinama i da li se tako ponašamo? Funkcioniše li škola kao druga velika porodica ili kao birokratska ustanova u kojoj se stiču diplome? Od odgovora na ova pitanja dobiće se još neke smernice za izbor ciljeva. Tolerancija i saradnja, na primer, iziskuju potpuno drugačije načine rada u školi, kao i razvijanje odgovornosti prema sebi i drugima.

Od razvijenosti ekonomije i izdavajanja od nacionalnog dohotka za obrazovanje zavisi uspeh bilo kog poduhavata u obrazovanju.
Planiranje promena pretpostavlja precizne finansijske parametre isto onoliko koliko i precizne ciljeve. Sem iskazivanja cene reforme značajan pokazatelj su i očekivani efekti, koji bi morali biti u skladu sa projektovanim razvojnim ciljevima društva. Ulaganje versus dobit ima smisla i na duhovnom planu ako je reč o ulaganju u budućnost nacije.



14 новембар, 2016

Da li je pedagogija nauka i može li poboljšati obrazovanje?

Tvrdim da pedagogija nije nauka iako sam pedagog sa akademskim zvanjem.  Ovo nije naknadna pamet, već dugogodišnje iskustvo, a bogami i dugogodišnje ubedjenje. A zašto nije? Pa jednostavno, ništa što se dogadja u sferi vaspitanja dece, razvoja, učenja i nastave, ne može se razumeti i dobro uraditi ako se ne oslanja na druge  nauke.

Pedagogiju bi  zapravo trebalo odrediti kao primenjenu naučnu disciplinu, koja vešto ili bi trebalo da vešto, koristi saznanja iz psihologije, sociologije, antropologije i filozofije, iz koje je uostalom i potekla. Pedagoška istraživanja se ne mogu označiti kao fundamentalna, što ne znači da su manje vredna ako pružaju odgovore i nude rešenja bitna za vaspitnu i obrazovnu praksu. Fundamentalna istraživanja pretpostavljaju  nova otkrića i egzaktne dokaze, a to nije ni posao ni moć pedagoške nauke, kako je uobičajeno nazivamo. Moram da vas podsetim da obilje statističkih podataka, podataka o pouzdanosti i relijabilnosti u takozvanim pedagoškim istraživanjima još uvek ne znači da je u praksi baš tako ili da tako treba da bude. Kvalitativne analize prikupljenih podataka o nekim pojavama u nastavnoj ili vaspitnoj praksi, koje pritom uzimaju o obzir masu uticaja psihološkog, kulturnog i socijalnog konteksta su daleko primerenije i pouzdanije.

Zašto o ovome pišem? Zato što su danas pedagozi koji rade u visokom obrazovanju ili u institutima prinudjeni da prikupljaju poene za napredovanje u karijeri na osnovu  istraživačkih radova objavljenih u naučnim časopisima koji imaju medjunarodni karakter ili su visoko rangiranih na takozvanim nacionalnim naučnim listama. I šta onda imamo? Ono što se označava sloganom iz XIX veka l’art pour l’art- umetnost ( u ovom slučaju nauku) samu za sebe koja ne služi ni vaspitnom ni moralnom. već je sama sebi svrha. Na to sada liče pedagoški časopisi koji se bore ili već imaju naučni status, odnosno tekstovi pedagoga-istraživača koji u njima pišu. Zatvaraju se u uske krugove i baš ih briga da li to vaspitačima i nastavnicima u praksi nešto znači. Važni su samo poeni. Teorije se prepričavaju i srodna istraživanja navode kao osnova i opravdanje novih istraživanja. Jalovo do zla boga.

Imamo  neverovatnu i krajnje neracionalnu  situaciju u obrazovanju. Takozvane naučnike ili istraživače  koji ništa ili vrlo malo nude vaspitnoj i školskoj praksi i političare koji  mimo njih obrazovanje stalno reformišu po ugledu na neku tamo bogatu i uspešnu zemlju. Pedagoška istraživanja koja se objavljuju u takozvanim naučnim časopisima i zbornicima se ne bave pitanjima kao što su opravdanost i način uvodjenja dualnog obrazovanja, uvodjenjem i primenom tematske nastave, vršnjačkim nasiljem i tako dalje. Posebno ne obrazovanjem budućih nastavnika, gde sve počinje i gde se sve završava u jednom obrazovnom sistemu, 

To malo takozvanih naučnih pedagoških časopisa vrti se  u zatvorenom krugu takozvane naučne pedagoške zajednice-pišemo za sebe, ocenjujemo sami sebe i skupljamo poene za viša zvanja. Dakle l’art pour l’art  u pravom smislu te reči. I šta stiže do škola? Skoro ništa. Nove pedagoške knjige su uglavnom rezultat odbranjenih teza koje takodje odlikuje nauka na silu.

Ne znam zašto niko ozbiljno ne kaže da pedagogija nije nauka i da ne može da se bavi fundamentalnm istraživanjima ali da je dragocena primenjena naučna disciplina te da može itekako doprinositi i biti ključna u poboljšavanju obrazovne i vaspitne prakse.  Ako bi se mladi istraživači ohrabrili da to kažu i pokažu, mislim da bi političari hteli ne hteli morali da ustuknu u svojim reformskim avanturama i pozovu znalce u pomoć.