Укупно приказа странице

22 фебруар, 2012

Efikasnost studiranja- nemoć ili oportunizam


Čitam ovih dana izjave o tome kako Bolonjsku deklaraciju nismo primenili kako treba i do kraja, da je prolaznost na ispitima niska, da postoje profesori zbog kojih studenti produžavaju studije po dve tri godine.  Ništa novo. Medjutim, ipak je čudno da se na te probleme žale oni koji su zaduženi da ih rešavaju  a  i sami su profesori na fakultetima.  Rektor Beogradskog univerziteta kaže da bi on da ima moć suspendovao profesore kod kojih je izrazito niska prolaznost na ispitima. Zar  nema baš nikakvu moć, zar ne postoje mehanizmi koje bi mogao da pokrene, a koji će učiniti da  dekan Geografskog fakulteta, na primer, suspenduje profesorku koja obara studente zato što  ne znaju koliko smo ovaca imali 1939. godine, a koliko je svinja nestalo u II svetskom ratu i slično? Studenti se već duže vremena žale. I to je to. Niko ne reaguje.  Kad smo kod Geografskog fakulteta još jedna neverovatna priča. Predmeti psihologija i pedagogija prebačeni su u izborne, opet niko nije reagovao, a sa tog fakulteta oko 80% studenata ode u nastavu, odnosno zaposle se kao profesori geografije.

Predsednica Prosvetnog saveta, profesor Univerzietata daje intervju koji bih potpisala, sa jednim ali i nekoliko znakova pitanja. Zašto fakulteti nisu stvarno reformisali studije već su svoje glomazne predmete iscepkali u više malih, jednosemestralnih u kojima se sada iste stvari ponavljaju. Isto samo malo drugačije. Ne znam da li je fakultet na kojem predaje predsednica Prosvetnog saveta uradio isto, ali sam sklona verovanju da jeste. Koliko su profesori studentima na raspolaganju posebna je priča a kako se uvek igramo nedovršenih reformi stara je priča.

Ko u ovoj zemlji ima nadležnost, kredibilitet, moć da uredi neke stvari u obrazovanju, ovog puta u visokom ? Izgleda niko, a svi se ljute i sede na svojim pozicijama, ubdejeni valjda da tako poštuju demokratski princip nemešanja…. Inače kad bismo mogli i smeli mi bismo mnoge stvari uredili…. Stvarno?

08 фебруар, 2012

Nasilje, Gradjansko, Veronauka

Nasilja medju decom sve vise. Nešto što se takoreći do juče nije dešavalo u školama, medju osnovcima, sad je sve češća pojava. Nisu se deca potukla već su jedni ponižavali i maltretirali druge na najgori mogući način. Zabrinuti roditelji i mediji, ponekad i nastavnici, mada se čini da su već oguglali . Nemam utisak da se iko ozbiljno bavi uzrocima sve češće ispoljenog devijantnog ponašanja dece. Uveli smo pre deset godina, doduše brzopleto i politički motivisano, dva nova predmeta u škole: veronauku i gradjansko vaspitanje  da bi  odgajali dobre, tolerantne i odgovorne gradjane, a pre svega da bismo tamo onom svetu koji u nas sumnja pokazali da smo demokrate.
Uvek sam bila protiv uvodjenja veronauke i gradjanskog vaspitanja kao školskih predmeta. Smatram da odgovoran, tolerantan, svestan  gradjanin, Bogu ugodan  ne moze da  se formira tako što će u školi “da uči” gradjansko ili veronauku kao predmete. U pitanju je vaspitanje, a ono pretpostavlja da sve  što se dogadja u školi i oko nje bude u skladu sa prinicipima na kojima su ova dva predmeta uvdena. To znači i da se  vaspitači (nastavnici, roditelji, ukupno okruženje)  svakodnevno ponašaju  tolerantno, odgovorno prema zajednici, poslu, kolegama, deci…  Moral i ponašanje odraslih koji decu okružuju, poučavaju, neguju, sa kojima komuniciraju su ključni za razvijanje očekivanih , gradjanskih , demokratskih i moralnih nazora. Kako se ovo jedno od drugog može  odvojiti i podeliti u školske predmete ne znam.  Znam da se to  neće postići pričama o Hristovim patnjama , niti pričama o gradjanskim pravima, a tek nikad ako se prvo predaje kao dogma a drugo kao politiziranje. Hristove patnje deca teško mogu dovesti u vezu sa patnjom njihovih maltretiranih drugova. Bojim se da  je to za njih apstrakcija kao i Markovo oranje drumova.
Funkcionisanje političkog sistema ih ne interesuje  na način na koji to misle tvorci programa i zamisljenih radionica o rešavanju problema lokalne sredine i proceni odgovornosti vlasti.  Njihova zajednica je škola pa ako odgovornosti i razumevanju treba da se uče , a to je najvažnije za demokratiju i dobrog gradjanina, onda se to čini na  proceni i poboljšanju atmosfere u samoj školi. Drugo je sve izvan njihovog stvranog vidokruga. Njima su  bliski problemi kao što su nerazumevanje nastavnika, naneta nepravda, povreda njihove ličnosti, a ne da li vlast rešava adekvatno ili ne problem pasa lutalica.  
Jedni ih tako uče da  budu evropljani, demokrate, politički osvešćeni, a drugi da budu bogobojažljivi i vernici. Negde izmedju nasilje klija i niče pa bi se reklo da ova dva školska predmeta služe kao dva klimava brvna postavljena sa pogrešnim ciljem na pogrešno mesto, izmedju kojih se lako upada u kaljugu.
Mediji prepuni nasilja. Sva ozbiljna istraživanja pokazuju da se pod njihovim uticajem bitno smanjuje osetljivost na patnje drugih i da se usvajaju modeli ponašanja. Svakodnevni naš život nije slika hrišćanske dobrote niti gradjanske odgovornosti, osim kad nas ovako zatrpaju sneg i led pa to posluži i kao dobar politički marketing. Deca nisu naivna kao što mislmo. Ona pažljivo slušaju i gledaju šta odrasli oko njih rade, šta pričaju, kako se ponašaju…sve drugo je samo još jedna školska obaveza koju će preživeti i zaboraviti, naravno.