Укупно приказа странице

14 фебруар, 2013

Priča pomoćnika Ministra prosvete- političarenje, nemoć, nemar ili… ?.

Gledam, slušam i čitam o profesorki Geografskog fakulteta, BU,  a  bila sam i svedok patnje studenata koji daju sve ispite ali ne mogu da dobiju diplomu jer nisu položili njen predmet – regionalnu geografiju. Uglavnom zbog besmislenih pitanja  o čemu ponovo bruje mediji .   Generacije se bukvalno zaglave kod iste profesorke.  Ona bi u svetu na koji se toliko pozivamo odavno dobila otkaz.  Pomirljivo saopštenje dekana kaže da se profesorka popravila. Šta to znači niko ne zna.

Večeras slušam objašnjenje pomoćnika ministra i ne mogu da verujem. Čovek prepričava zakonske odredbe o visokom obrazovanju, priča o autonomiji fakulteta, o Bolonjskoj deklaraciji i tako dalje. Sve upakovano birokratski i bez smisla, samo nema šta da kaže povodom problema koje ova profesorka umnožava.  Ne sme, ne zna se zašto, da da svoje mišljenje o  maltretiranju studenata. Samo se smeši na pitanje na koje studenti, izmedju ostalih, treba da odgovore: « Koliko je bicikla uništeno u drugom svetskom ratu ? »

 Gospodin pomoćnik ministra je takodje profesor univerziteta, bar se tako potpisuje ali nema petlju. Divan primer »intelektulanog i profesorskog integriteta« kod nas poznat pod nazivom »ne talasaj«.  I tako, pošto niko neće i ne sme da kaže istinu, pravu reč , nema ni prave reakcije i akcije.

Siroti budući geografi ne mogu da beže u inostranstvo kao matematičari, biolozi, programeri, inžinjeri. Ništa im ne preostaje nego da trpe, da uče napamet odgovore na sve moguće postavljene besmislice , a onda kad se dokopaju diplome, već izmoreni i ogorčeni odu u neku školu gde će, skoro je izvesno, ponoviti pedagoški model svoje profesorke. Sa vremenske distance, napamet naučeno (jer su samo tako mogli da polože) počne da liči na vredno.

Jedan od školskih predmeta  koje deca uglavnom ne vole jeste i geografija. Da li treba da se pitamo zašto?