Укупно приказа странице

22 март, 2012

Prepoznavanje i ponos


 Ako ste školsku drugaricu ili druga sreli posle mnogo godina, dosta izmenjene  a ipak shvatili da su to oni, po očima, hodu, kosi, znači da ste ih  prepoznali  i to je normalno. Možete prepoznati pijanog čoveka, simptome neke bolesti….Da li je prepoznavanje reč kojom možete označiti sve čega ste svesni, što znate? Nisam sigurna.

 Da li je normalno da prepoznate potrebu mladih za sportom, prepoznate potrebu za ekonomskim razvitkom, potrebu za boljom medicinskom negom, i tako dalje i tako dalje. Šta bi bilo kad te potrebe ne bismo prepoznali? Da li bi to značilo da ne postoje. Ko bi normalan rekao da sport nije potreban mladima ili da ekonomski razvitak nije bitan?  Ne znam samo šta se tu prepoznaje, osim ako su naši političari zaboravili na te normalne potrebe  pa se sad nekako prisećaju, prepoznaju neke stvari u svom sećanju, a novinari zdušno ponavljaju, posebno oni nedoučeni.   

Politički, pa onda  odmah i medijski novogovor nemaju granica u kvarenju  našeg jezika i njegovom siromašenju.  Sa ponosom prikazujemo  da smo ponovo počeli da pravimo čarape, nemačke  a naše,  da  smo otvorili fabriku čuvenog, uzgred budi u svetu najviše kažnjavanog i zabranjivanog, Benetona zbog eksploatacije dečje radne snage i slično.  Prepoznali smo, gle čuda, da imamo prirodne uslove za gajenje autohtonih konja i krava, kao da naši seljaci to oduvek nisu znali.  Ono što oni uspešno prepoznaju to je demagogija i zato ih baš briga za nečije predizborno prepoznavanje uslova za gajenje krava buša.

Sa ponosom prikazujemo i sav svetski serijski šund i plaćamo televizijsku pretplatu kako bismo saznali šta smo sve, koliko juče, prepoznali da nam treba, a sve zahvaljujući našim mudrim današnjim i budućim liderima. U suprotnom živeli bismo ne znajući šta nam treba i šta nam nedostaje. Oni su tu da prepoznaju i da nam sa ponosom saopšte.

Tako nam i treba.  Mi više nemamo djake i učenike, imamo školarce ( school children ili écoliers bukvalno prevedene), nemamo vaspitanje i obrazovanje, imamo edukaciju (education), Ministarstvo prosvete svaki čas prepoznaje potrebe obrazovanja i to mu sve dodje kao velika briga. Prepoznalo je i potrebu da se napiše još jedna skupa strategija razvoja obrazovanja i po ko zna koji put planira ono što je nerealno. 

Ljutimo se na mlade što sve češće rečenicu završavaju sa i tako to, jer ih objašnjavanje smara  i rečnik im je sve siromašniji.  Uostalom zašto da ga bogate kad toliko toga mogu da postignu  prepoznavanjem potreba  i prikazivanjem  novih čarapa sa ponosom.

10 март, 2012

Zašto deca mrze školu?

Istina je da deca nikad nisu obožavala školu, odnosno obavezu koja im je uskraćivala vreme za igru, druženja, zadovoljavanje specifičnih interesovanja. To je tako i sasvim je normalno iz dečje perspektive. Ako su pristajala lakše na tu obavezu to je zato što su im roditelji, dok su bili mali,  ponavljali da je to za njih važno, a potom zato što ih je u školi nešto zainteresovalo i što su tamo doživeli neko zadovoljstvo ili satisfakciju. Svest o značaju znanja koje se u školi stiče i znanja uopšte razvija se postepeno i prihvata ako je obrazovno okruženje stimulativno. Šta to znači? To znači da nastavnici, odnosno škola, primenjuju metode koje naučne činjenice pretočene u školske programe čine jasnim, shodno uzrastu i smislenim,  shodno životu i budućem sticanju znanja. Ako načini rada dovedu decu do razumevanja i svesti o smislu i svrsi usvajanja nekih znanja onda je veoma verovatno da učenicima neće biti mrski predmeti koje  ne razumeju jer su krcati definicijama, terminima i formulama čije značenje jednostavno ne mogu da „pročitaju“.

U Politici nedavno čitamo reakciju na izjave direktora Petnice o tome da je način rada sa decom veoma bitan za njihov razvoj i uspeh. Autorka teksta se poziva na  psihološko istraživanje koje pokazuje da metode rada sa decom nisu presudne.  Ne znamo ni metod ni  uzorak ni sve drugo što je bitno za pouzdanost tog istraživanja ali autorka površno zaključuje  da je  sigurno tako. Naučna pretenzija bez naučne distance. Ako naša škola pati od brojnih  nedostataka o kojima, doduše kolokvijalno za štampu, govori direktor istraživačke stanice Petnica, onda su to sigurno organizacija i metod rada sa decom. Iskustva iz Petnice potvrđuju upravo ono što neke psihološke teorije  opovrgavaju smanjujući broj dece koja imaju veće potencijale od onoga što u školi postignu. Kad su kognitivne sposobnosti u pitanju mnogo je više, znatno više, dece koja ih u startu imaju. Sistem obrazovanja, ustrojen u eri industrijske revolucije , a osnovne odlike su se održale do danas, nekima jednostavno zakoči razvoj  upravo zbog problema na koje iskustvo Petnice ukazuje. I ne samo Petnice. Postoje mnogi primeri za čiji značaj nisu potrebni ni istržvački ni teorijski radovi, već samo dobra opservacija prakse, a oni govore da neki inače nepopularni školski predmeti postaju omiljeni zahvaljujući veštini nastavnika. Obrazovanje nastavnika je ključ stvaranja dobre i privlačne škole koja će omogućiti da veliki broj dece razvije svoje potencijale, stekne naučnu pismenost i usvoji potrebna znanja. To je područje u kojem treba voditi bitku za bolju školu.

Tvrditi da postoje deca koja ne mogu imati veća postignuća, odnosno da postoje nepremostive startne razlike koje ih u akademskom smislu onemogućavaju, nije humanistička. Posebno sto je reč o deci koja nemaju posebne potrebe.  Zapadna psihološka literatura poznaje tremin  late bloomers   za one koji naknadno „procvetaju“, razviju se i postignu više nego što se prema nekim ranim testovima opštih  sposobnosti ili mišljenju stručnjaka od njih očekivalo. Konačno, danas psihologija poznaje i pedagoška praksa sve više uvažava postojanje takozvanih višestrukih sposobnosti (Multiple intelligences), što znači potrebu veoma diversifikovanih pristupa deci u procesu  obrazovanja. Ne dati im šansu prilagođenim metodama i dobro obučenim nastavnicima nedopustivo je  a to je  i zločin je prema naciji.